Vinogradarstvo i vinarstvo na području Slavonije i Baranje u prapovijesno i antičko doba

Na području Slavonije i Baranje vino se počelo konzumirati u željezno doba. Lokalne zajednice nisu uzgajale vinovu lozu niti su proizvodile vino, već se do vina, kao gotovog proizvoda, dolazilo trgovinom ili razmjenom. Arheološki nalazi starijeg željeznog doba (posuđe za transport, miješanje, posluživanje i konzumiranje vina) govore o širokoj rasprostanjenosti konzumacije alkoholnih pića na gozbama tadašnjih rodovskih elita. Dok su pivo, medovinu i pića od fermentiranog voća proizvodili sami, vino su kupovali od Grka, Etrušćana i Rimljana, koji su već bili uspješni vinogradari i proizvođači vina, a kozumacija istoga na gozbama bila je odraz ekonomske moći i dokaz visokog statusa. Vino i ostala roba, najčešće brončano posuđe za ispijanje istoga i maslinovo ulje, uvozilo se sa sjevernog Jadrana, točnije iz rimske Akvileje (Aquileia), odakle se kopnenim putem transportirala do Nauportusa (Vrhnika u Sloveniji). O tome piše Strabon u svom djelu Geographia (Geografija) te navodi kako se vino prevozilo u drvenim bačvama te da se sva ta roba pretovarala na brodove gdje se vodenim putem, rijekama Ljubljanicom i Savom, prevozila sve do Dunava i dalje na istok do Crnog mora. To je prvi pravi dokaz da se na ovim područjima konzumiralo vino, čak puno prije nego je Rim u potpunosti zauzeo ove krajeve. On također bilježi kako je panonsko vinogradarstvo postojalo i prije rimskog osvajanja, ali da nije bilo pretjerano razvijeno. Moguće je da su keltske zajednice na području Panonije počele uzgajati vinovu lozu upravo zbog kontakata koje su imali s Rimljanima putem trgovine.

Badenska konična keramička šalica, Beli Manastir – Ciglana (© Arheološki muzej Osijek)

Rimljani nisu osvojili Panoniju jednim vojnim pohodom, već se osvajanje događalo u fazama. Prva sustavna osvajanja započela su 35. g. pr. Kr. kada Oktavijan napada i osvaja Segestiku te na lijevoj obali Kupe osniva vojni logor Sisciju (Siscia), koji u narednom razdoblju postaje baza za daljnje osvajanje Panonije. Finalno osvajanje panonskog područja dogodilo se završetkom Panonskih ratova, 9 g. pr. Kr., uspješnim Tiberijevim pohodima protiv panonskih plemena. Prvotno je ovo područje bilo sastavni dio provincije Ilirik, a potom provincije Panonije (od vremena cara Vespazijana). Trajanovim dijeljenjem provincije na dvije nove, područje istočne Slavonije, Baranje i Srijema postalo je Donja Panonija (Pannonia Inferior), a Dioklecijanovom podjelom većina spomenutog područja potpada pod provinciju Drugu Panoniju (Pannonia Secunda).

Osvajanja su donijela nove kulturne utjecaje koji su doveli do promjene u načinu života te snažne urbanizacije. Osim pojačane trgovine i dolaska trgovaca s italskog tla, ulogu u tim promjenama imala je i blizina Dunavskog limesa. Veliki broj vojnika stacioniranih u ovom području pojačao je uvoz pojedinih roba pa tako i vina, ali i maslinovog ulja, ribljih umaka i voća koji su se počeli redovito uvoziti od doba cara Tiberija. Možda najbolji dokaz tomu su brojne amfore pronađene na lokalitetima. Prema nekim istraživačima u amforama se prevozilo vintage ili barem kvalitetna vina, dok se u drvenim bačvama trasportiralo obično, svakodnevno, vino za konzumaciju vojnika. Da su se bačve koristile u ove svrhe dokazuju i reljefi na Trajanovom stupu, ali i arheološki nalazi drvenih bačvi u vojnom logoru u Oberadenu u Njemačkoj, Carnuntumu (Petronell) u Austriji, Gorsiumu (Tác), Arraboni (Győr) i Aquincumu (Budimpešta) u Mađarskoj. Najznačajniji su nalazi pet rimskih drvenih bačvi iz Aquincuma s oznakama legije II Adiutrix te su najbolji dokaz tomu da se vojska opskrbljivala vinom u bačvama.

Keramička amfora, Osijek – Bolnica (© Arheološki muzej Osijek)

Antički autori nisu imali pretjeranih riječi hvale za ove prostore koji su bili izrazito močvarni, a klima iznimno hladna, u odnosu na mediteransko područje koja je davalo vrhunsko vino, te su stoga nasadi prvotno bili vrlo skromni. Strabon donosi kako je područje iznad Dalmacije brdovito, hladno i izloženo snijegu, osobito sjeverni dio, te kako je vinova loza rijetka i na brežuljkastim i ravnim područjima. Varon piše kako se u njegovo doba (1. st. pr. Kr.) vinova loza sadila i u predjelima koji su smatrani nepovoljnima za uzgoj, dakle dublje u kontinentu, što također govori u prilog Strabonovoj zabilješci o skromnim rezultatima vinogradarstva.

Možda najstroži kritičar ovih prostora bio je rimski povjesničar Dion Kasije koji je početkom 3. stoljeća zapisao kako Panonci žive teže od svih ljudi, jer nemaju niti zemlju niti dobro podneblje. Tu ne uspjeva zbog oštrih zima niti ulje niti vino, osim nešto malo i to loše. Panonci se hrane ječmom i prosom od čega prave i piće, a smatraju se jačima i hrabrijima od drugih. Nemaju ništa što je vezano uz ugodan život i zato su skloni srdžbi i pokolju. Pri tome nadodaje kako on ovo govori iz „prve ruke“, jer je bio na čelu toga naroda (bio je upravitelj Gornje Panonije). Drugi pak autori nisu tako strogi prema ovome kraju, tako Velej u 1. st. piše o Panoniji kao mjestu gdje se udomaćila nauka i rimski jezik, a Solinus u 3. st. piše kako su ljudi snažni, a tlo ravno i bogato omeđeno poznatim rijekama Dravom i Savom. Pristranost Diona Kasija može se vidjeti i iz činjenice da su Rimljani proveli melioracijske zahvate oko Murse (Osijek) i Cibala (Vinkovci) još u doba cara Marka Aurelija, krajem 2. stoljeća, te kasnije iste zahvate oko rijeke Vuke. Krajolik i uvjeti su se u potpunosti promijenili i u spisima Anonimnog pisca iz 4. st. stoji kako je ovo je područje postalo raj zemaljski.

Kada je jedne godine žito slabo rodilo, a vinova loza obilato, car Domicijan (81. – 96.) donio je proglas kako u Italiji nitko ne smije zasaditi novi vinograd, a da se u provincijama svi vinogradi trebaju posjeći i tek polovica ima ostaviti, jer se, smatrao je on, zbog prevelikog nastojanja oko uzgoja vinove loze zanemaruje oranice. To nam u carevoj biografiji donosi Svetonije koji bilježi kako je istu odluku sam car vrlo brzo dokinuo, jer se javio otpor naroda i kroz pjesme mu se radilo o glavi. Istina o pokušaju zabrane vjerojatno leži u želji da se stvori vinski monopol Italije nad ostatkom provincija, a ne želja za većom proizvodnjom žita.

Isto tako, iz izvora je poznato kako je upravo jedan panonski car zaslužan za ekspanziju vinogradarstva u Panoniji. Car Prob (276. – 282.) je svoju odluku da dozvoli Galima i Panoncima posjedovanje vinograda platio životom. Vojnici koje je car zaposlio da isušuju močvare oko rodog mu Sirmiuma (Sremska Mitrovica) i sade lozu na Alma Mons (Fruška gora) i Aureus Mons (Zlatno brdo) pobunili su se te smaknuli cara. Može se reći da ga je vinova loza indirektno koštala glave.

Keramički vrč, Osijek – Pristanište (© Arheološki muzej Osijek)